Nemoguće je pretpostaviti da bi kult plodnosti mogao ikako postojati bez zmije što dokazuju mnogi primjeri gdje se ona prezentira svojevrsnim nositeljem života, jer se brine za očuvanje ljudskog roda što se uostalom može utvrditi kroz nekoliko primjera iz bosanske tradicije. Prema legendi koja se može i danas čuti od starije populacije na sjeverozapadu Bosne u vrijeme potopa miš je izbušio rupu na dnu Nojine Arke, dovodeći sve tako u opasnost od nadiranja vode u samu unutrašnjost broda. Zmija je bila jedina od svih životinja koja je to primjetila te se brzo bacila na miša, progutala ga, i sklupčala se nad rupom kako bi spriječila ulazak vode.
Iskonska povezanost zmije, božanskog totema Ilira, i samog bosanskog naroda nikada nije prekinuta, unatoč često bolnim i krvavim dijelovima naše povijesti. Čak i pojavom Bogumila, čija je religija bila dominantna u srednjem vijeku u Bosni, prema zmiji se gajio poseban pijatet i za razliku od drugih kršćanskih pravaca bogumilska vjera u zmiji nije vidjela personifikaciju Sotone. Grijeh zbog kojeg su Adem i Hava istjerani iz raja nikada nije bila zmija već spolni odnos kojim su prvi ljudi, prema monoteističkoj predaji, sagriješili.
U bogumilskoj predaji, kada je Bog istjerao ljude iz raja, darivao ih je raznim bolestima, od kojih i mi danas patimo. Ali Bog u svojoj velikoj milosti stvorio je za svaku bolest po jednu travčicu, kako bi se čovjek u bolesti mogao njome izliječiti. O tome govore mnoge predaje o tajanstvenom liječniku nazivanom Lokuman ili Lacmanin, za kog se nezna niti koje je nacije, niti vjere niti odakle dolazi. Postoji mogućnost da je riječ o nekom čovjeku, liječniku ili mistiku, iz zapadne Europe prvenstveno zbog toga što je u prošlosti bosanski narod svakoga ko nosi usko odijelo nazivao Lacmaninom, a kasnije se taj isti naziv upotrebljavao i za Nijemce. Kako legenda kazuje, jedne prilike se Lokuman u pratnji nekog seljaka uputio u planinu. Kada su došli u predio sa najgušćom šumom, on izvadi nekakav štapić i zvižnu na njega, a istog trena se oko njega okupi mnoštvo zmija. Između sviju njih on odabra jednu, uhvati je, a onda ponovno zviždnu te se zmije raziđoše. Uhvaćenu zmiju Lokuman zakla, pa njeno tijelo probode sa ražnjem i ispeče je na vatri. Na opće iznenađenje pratioca, pečena zmija je imala neodoljivo ugodan miris koji se širio po planini. Pošto ju je ispekao Lokuman zmiju pojede a svom pratiocu reče da zakopa ražanj u zemlju. No, kako je njemu sve to bilo čudno i zanimljivo on prije nego li zakopa štap na kome se pekla zmija liznu ga jezikom ne bi li osjetio kakav to okus ima njeno meso. Kada se uputiše kroz planinu, i ne shvatajući kako pratioc Lokumana je mogao razumijeti sve što biljke oko njega govore. Jedna je govorila: „Ja se zovem tako i tako, i lijek sam od te i te bolesti, druga opet govori isto, etc“. Kada jedna od biljaka zavika: „Ja se zovem sodula (Symphytum officinale), i lijek sam od kile!“, pratioc se nasmija a Lokuman se okrenu pa ga upita:“ Zašto se smiješ?“ – „Ništa, onako!“ ,- „A da ti nisi pojeo nešto od zmije?“ – „Nisam!“ – „Otvori usta da vidim“. Pratioc otvori usta a Lokuman mu pljunu u njih, te istog trena biljke prestadoše da govore.
Note
Postoji teza da su Grci, susjedi Ilira, preuzeli dobar dio religijskih vjerovanja vezanih za zmiju i pridodali ih Asklipeju, bogu medicine, koji se prikazuje sa štapom oko kojeg je omotana zmija.
Upravo zbog takvih Ilirski kult zmije ne završava na ovim primjerima već je mnogo drugih dokaza koji upućuju na zaključak kako se zmiji u bosanskom narodu oduvijek pridavala božanska, nadnaravna sposobnost da utiče na živote ljudi.
