Iako je cio kult plodnosti kod bosanskog naroda u prošlosti bio baziran na magijsko-religijskim uvjerenjima te krutim društvenim stavovima, ipak, u nekim njegovim segmentima, nailazimo i na empirijsko znanje sa kojim se slaže i današnja medicina. Naime, kako bi se smanjila moguća oštećenja vagine, rektuma i mjehura porodilje su znale da im svi položaji, osim onog kada žena leži, smanjuju mogućnost za epiziotomijom odnosno presijecanje međice, što je u prošlom vremenu moglo uzrokovati ozbiljne posljedice za zdravlje žene. Steiner piše kako većina bošnjačkih žena neće pri porađanju pozvati liječnika/muškarca, pa čak ni u slučaju kompliciranog poroda, nego će pri problematičnom rađanju, ako joj je bešika stiješnjena ili kod nezgodnog položaja bebe, sama sebi prerezati međicu (perineum), što je ipak za trudnicu praktički neizvodiv zahvat, te ga je ona sasvim sigurno morala prepustiti ženi koja asistira pri porodu, kao i da joj naknadno sašije tu ranu.
Iako je očigledno da je takav nerazuman i krajnje neodgovoran stav prema vlastitom tijelu i životu nusproizvod konzervativnog društva, u kojem je samo muž jedini muškarac koji može vidjeti intimne dijelove žene, on je istu tu ženu izlagao direktnoj smrtnoj opasnosti usljed izostanka stručne medicinske pomoći. Ironičan je podatak da je veliki postotak žena koje su asistirale porodu bile lišene bilo kakvog stručnog znanja te da su svoje umijeće bazirale na temelju narodnog vjerovanja po kome se ženska maternica sastoji od tri dijela; u prvom su prerani, u drugom normalni a u trećem prekasni porođaji. Slično tome, vjerovalo se i to kako u samoj maternici postoji dio u kom se stvaraju muška djeca (desni dio) i lijevi u kome nastaju ženska djeca.
Kronični nedostatak obrazovanja ali i dominantan uticaj religije, što zajedno neupitno stvara konzervativno društvo neprijateljski raspoloženo prema bilo kakvom progresu i prosvjetljenju, vijekovima je zaustavljalo bosanski narod u cjelini i činilo mu više zla nego dobroga. Posebno alarmantno stanje je bilo kod najmlađe populacije, naime, kako vidimo, morbiditet i mortalitet djece u prošlosti BiH je bio izuzetno visok, a njemu su pridonosile, osim pothlađenosti i groznice, razne zarazne bolesti poput difterije, šarlaha, ospica (variola), krzamaka, etc. Osim toga, u nimalo povoljnijoj situaciji nisu bile ni same žene kojima je svaki porođaj doslovno bio „jednom nogom u grobu“ tojest izlagao ih je direktnoj smrtnoj opasnosti, prvenstveno zbog izostanka liječničke skrbi ali i loših životnih uvjeta.
Analizirajući izgled bosanskih djevojaka Karl Steiner (Bosanska narodna medicina), sasvim dobro primjećuje kako česte trudnoće i oskudni životni uvjeti rezultiraju time da se kod prosječne bosanske djevojke, nakon dosta kratkog perioda mladosti (15-25 godina), javlja prerano fizičko propadanje i naglo staranje lica. Autor dalje piše: „Rodilja ustaje već treći dan iza poroda, te se odmah prihvaća posla u kući. Ovaj hrđavi običaj kriv je što žene u Bosni brzo venu i prije vremena ostare. Slabo njegovanje mladih žena iza poroda, kad im je najpotrebnija obzirna njega i mir, osvećuje se time, što ubrzo izgube ljepotu i jedrinu. U tome valja tražiti tumačenje što svaki dan opažamo, da mimo mnogih lijepih i gojnih djevojaka viđamo vrlo malo zdravih i lijepih mladih žena“.
Kada uzmemo u obzir navedeno dolazimo do zaključka kako je tvrdnja Frane Murgića da su žene u Visokom rađale po dvadesetero djece jednostavno nemoguća iz nekoliko sasvim logičnih razloga baziranih na životnim okolnostima; svaka trudnoća, a posebno porod, fizički iscrpi ženu koja ako intezivno doji dijete duži period, što je bilo ustaljeno pravilo kod bosanskih žena, uz prilično siromašnu i nekvalitetnu ishranu i izlaganje fizičkom radu ne ostavlja nikakvu realnu mogućnost za česte trudnoće. Medicinski je dokazano kako je 98% nemoguće da žena koja doji dijete ostane trudna u prvih šest mjeseci nakon poroda – laktaciona amenoroja. Matematički analizirano da bi neka žena izrodila dvadesetero djece morala bi rađati nekih 30 godina, što je u oštroj opoziciji sa činjenicom da su se djevojke najčešće udavale oko osamnaeste godine života. Prema pisanju Karla Steinara žene su već u tridesetim godinama bile fizički iznemogle, slabila je njihova reprodukcijska sposobnost, vjerovatno usred narušenog zdravstvenog stanja, što je na kraju krajeva moglo biti uvertira za preuranjeni klimakterij.
