Frano Murgić u etnološkom radu "Visoko u Bosni - Narodni život i običaji" spominje visok natalitet koji je u prošlim vijekovima bio učestao među bosanskim narodom, ponajviše u ruralnim sredinama. No, razlog tome dobrim dijelom krio se u prosječnom životnom vijeku koji je tada bio između 50-60 godina te izuzetno dugim i hladnim zimama, kada je temperatura padala i do -27 stepeni, usljed čega su se dešavale česte smrti među narodom, a naročito djecom, od pothlađenosti i groznice. Osim toga, autor bilježi kako je svaki mjesec ili dva registriran bar po jedan slučaj umiranja djece.
" Ljudi, koji imaju jednu ženu, imali su i po dvadesetero djece, a koji drže po dvije žene, rodili su i po dvadesetpetero. Ima žena, koja odjednom rađaju i po troje djece, a nema godina, kad ih neće po nekoliko po dvoje roditi. Ima od prilike oko 10 žena, koje nisu nikad rodile. Ima ih i takovih, kad joj čovjek umre, pa se uda za drugog, onda ima djece. Halil Vranac nije čuo, da bi ovdi što drugo osim neplodnosti bilo krivo, da žena ne rađa".
Ovaj navod je bitan zbog nekoliko informacija od toga da poligamija nije bila prisutna samo na nekim dijelovima BiH, kako to neki autori pokušavaju prikazati, nego da je njen radijus obuhvatao mnogo veći opseg, te da je ona kao i pojačan natalitet bio klasična pojava za manje naseljena područja dok se njen intezitet gubi u urbanim sredinama. Također, još jednom potvrđuje se kroz izjavu citiranog Halila Vranca da je bosanski narod imao najmanje razumijevanja za neplodnost.
U skladu sa napisanim sasvim je jasno da su sterilitet i strah od umiranja djece bili veoma izraženi u prošlosti te kao takvi izazvali nastanak različitih profilaktičkih rituala i mjera sa jednim vrlo jasnim ciljem - zavarati zlu kob, iza koje se moglo, prema mišljenju naroda, kriti familijarno proklestvo, urokljive oči, crna magija ili pak nesretna predodređenost žene da rađa mrtvorođenčad. Antun Hangi se u svom djelu dotiče i te teme navodeći kako postoji određena kategorija trudnica na koje je nadnaravni uticaj jači te su podložnije roditi mrtvu djecu.
-" Ima žena koje rađaju mrtvu djecu. To bude onda, kada se trefi žena slatke krvi, pa ju More, vještice i druge aveti taru i tako u njoj dijete utuše. Da dijete još u utrobi materinoj ne umre, neka ona snimi ploču ili potkovicu s krepalog konja. Od te ploče ili potkovice neka kovač u pola noći skuje obruč i tim obručem neka se ona opaše i to nosi, dok joj se dijete ne rodi, a kad se rodi, neka obruč savije i metne pod glavu djeteta. Isto je tako dobro, da takova žena ode u noći pred džamiju i da iz nosila, u kojima se nose mrtvaci, izvadi ekser. Od toga eksera neka ko usred noći skuje nekoliko halki i te halke nosi uza se dok ne rodi, a kad rodi, neka ih prišije djetetu na kapicu, da More i vještice ne utuše dijete.
Ako majci umiru djeca i ona ne može dijete othraniti, neka uzme devet krpica od devet udovica, od toga neka sašije djetetu košuljicu, pa neće umrijeti. Isto tako dobro je, da takova majka ili ko drugi nađe makar i malo vune od bravčeta, koje je vuk naklao. Tu vunu neka lijepo opere, očešlja i ogrebena, a onda na gargašama, sprava za uređivanje vune, uredi, da bude kao svila. Kada je vunu tako uredila, neka splete od nje uzicu poput pasića djetinjeg i neka tim dijete opaše. Ko zakasni nema mu fajde i za to valja tim početi čim se je dijete rodilo, jer ako propusti i samo jednu dekiku, minutu, neće koristiti."
U Vincu kod Jajca bio je običaj da se u onog para kojem umiru djeca, nakon poroda, pozove neka žena da podoji dijete, kako bi se zavarala zla kob. Ova žena će isto tako odrezati djetetu pupak i poviti ga pa se zbog toga naziva eba, skraćeno od ebejka. Ako su umirala muška djeca poduzimali su se i drugi oblici magijskog djelovanja u namjeri da se zaustavi ta nesreća. Tek rođenom sinu davalo se odmah očevo ime, ili pak sveto ime Muhamed, a dešavalo se da roditelji idu do te krajnjosti da zapravo kriju od sviju susjeda da im se rodilo muško dijete. Tog dječaka bi oblačili kao djevojčicu i učili ga da se ponaša kao ona, pa su takve navike djetetu ponekad ostajale cio život
