Zadaća bosanske žene

U ovom kratkom osvrtu na povijest poligamije kod bosanskog naroda može se zaključiti kako su na njenu pojavu uticale mnoge životne i povijesne prilike te da se ona primarno javlja u određenim razdobljima krize mnogo više kao praktična opcija u očuvanju familije nego kao statusni simbol ekonomske moći nekog muškarca. Interesantno je naglasiti da je protivno uvriježenom mišljenju, islam kao religijska odrednica Bošnjaka imao najmanji uticaj na poligamiju što dakako nije slučaj kao kod arapskih naroda. Zapravo, nakon odlaska okupatora (Osmanlija) islam u Bosni nikada nije bio dovoljno razvijen u tradicionalnoj i kulturnoj svijesti Bošnjaka kao recimo kod Arapa, Turaka ili Iranaca, prvenstveno zbog toga što smo mi kao europski narod bili potpuno različiti od naroda preko kojih je dolazila religija. Isti slučaj je i sa kršćanstvom koje bosanski narod nije prihvatio u nametnutom obliku već se priklonio bogumilskoj vjeri. Stalni otpor prema svemu što dolazi izvana očito je produkt istorijskog ilirskog otpora Rimskom carstvu, koje je u dobroj mjeri uništilo ilirski narod u cjelini, i ostavilo u kolektivnoj svijesti stalnu potrebu otpora. Problem tradicionalnog nasilja u familiji je isto tako manje povezan sa poligamijom, i ono proizlazi iz patrijarhalnog odgoja prema kojem muškarcu "sve može stati pod kapu" - preljubi i zlostavljanje supruge a i djece, bez ikakve javne osude, na čemu se vijekovima gradio kult muškarca koji je ratnik, zaštitnik, glava familije. Nasuprot tome, žene su sustavno odgajane da budu podložne muškarcu, one su imale isključivo ulogu da zadovoljavaju njegove seksualne potrebe, brinu se o kući, hrani te da rađaju djecu. Žene su svakako morale prihvatiti nametnutu im ulogu i sa vremenom su i same bile uvjerene da je njihova uloga u svemu navedenom. No, to ne znači da su bile zadovoljne tim ponižavajućim položajem što svjedoče mnoge narodne izjave poput "proklet je onaj ko se rodi kao žensko!", "žensko je i Bogu mrsko!", etc. Patrijarhat bez svake sumnje u svojima načelima ima naglašenu mržnju prema ženi i to nam je povijest dokazala mnogo puta. Prisjetimo se srednjovjekovne Inkvizicije i spaljivanja navodnih "vještica". Osim toga, kako inače protumačiti mnoge narodne izjave poput ove:"da je bolje roditi mrtvog sina nego živu kćerku?!" U Cazinskoj krajini negativan stav prema ženi je bio naglašen do to mjere da su čak i stare žene govorile "kako je najmanje muško dijete starije od babe" odnosno da mu se mora ukazati veće poštovanje nego prema nekoj starici. Još jedna od katastrofalnih pogreški patrijarhata je namjerno (stalno) naglašavanje kćerkama od ranog djetinjstva kako su one "tuđe", pronaći će muža i otići iz kuće. Zapravo, najveća briga roditelja jeste da im se kčeri udaju i napuste kuću, tojest da ih se rješe. Činjenica je da su u najvećem procentu bračnog nasilja glavni krivci bili roditelji supruge koji su pasivno posmatrali šta se događa ili čak i sami prisiljavali kćerku da podnosi zlostavljanje muža, u strahu da im se ona ne vrati u dom i tako osramoti familiju?! Sve to je imalo itekako veliki odraz na samosvijest bosanske žene pred kojom je i danas veliki izazov i borba da se dokaže kao ravnopravna muškarcu