Poznato je iz kazivanja naroda kako su revoltirane žene vrlo često tražile pomoć kod lokalnih vještica zahtjevajući od njih da izvjesnim magijskim radnjama unište ljubav i plodnost njene suparnice. Jedan od poznatijih rituala koji je u toj prilici poduzimala vještica podrazumijevao je upotrebu gaćica žrtve, sedam zrna pšenice i tri zrna graha. Pošto zamota zrna u gaćice vještica ih prinese nad vatru i malo zapali izgovarajući određenu formulu.
Ukoliko se trudnoća suparnice dogodi prije nego li je inoća poduzela neku od magijskih opcija ona se ne bi predavala nego bi obično po savjetu neke starice odlazila na mezarje i sa nekog mezara ubirala po jednu travku sa glave groba, onda sa sredine (ruku) i na kraju sa podnožja odnosno iznad nogu mrtvaca. Te tri travke bi odnosila kući, samljela ih i stavljala diskretno u hrani svojoj suparnici, kako bi kod nje izazvala pobačaj. Još k tome bi uzela šaku zemlje sa groba, razmutila je u malo vode i njome diskretno mazala rubove odjeće žene čije je uništenje prizivala.
Bilo da djeluje individualno ili uz pomoć lokalne vještice čarolije koje su se tom prilikom pripremale bile su izuzetno negativne, nabijene mržnjom i željom za uništenjem. Čak i onda, kada bi se unatoč poduzetim radnjama, trudnoća ipak održala, inoća nije odustajala u svom planu te je čekala vrijeme kada će njena suparnica biti u najosjetljivijim stanju i položaju – tokom poroda i nakon njega. Pod svaku cijenu nastojala bi se domoći malo krvi izišle tokom poroda njene suparnice koja joj je u daljnjoj proceduri služila kao glavni sastojak za pripremu čarolije mržnje i razdora. Isto tako, često je znala glumeći brigu za nju, napraviti maslenicu (maslenjak) i ispeći je na suhim granama šljive. Prema kazivanju bošnjačkih starica ako bi žena koja se porodila pojela tu maslenicu u vrlo kratkom roku bi vidno omršavila i dobila bljedilo u licu jer je „ženi u četeresnici (naziv za prvih 40 dana nakon poroda) najlakše napraviti čarke!“.
Kako je šljiva među prvim rodnim stablom koje procvjeta u proljeće ne čudi da je upravo ona u narodnoj religiji BiH posvećena Babi ( ona koje se "obabila" tojest rodila) odnosno Velikoj Majci. Dobar dio ritualne prakse mladih djevojaka i žena uobličen je u ritualnim postupcima prema šljivi, kojoj se upućuju različite molitvene formule. Od jedne starije informatorice (Zejna Ćerimagić, 79.god) saznao sam da su žene u prošlosti običavale praviti i ostavljati maslenicu u podnožju šljive kao sadaku za zdrav porod. Mišljenja sam se se u tom ritualu, osim navedenog, krije i zahvala za ostvarenu plodnost ali i želja za zaštitom same majke i njenog djeteta. Ritual je očito bio potreban jer čarolija sa pečenjem maslenice na granama šljive otkriva dualističnu narav Velike Majke, njen alter ego, koja daruje ali i oduzima plodnost i porod.
Proučavajući ulogu maslenice u kultu plodnosti primjetio sam njenu naglašenu ulogu te pojedina vrlo zanimljiva vjerovanja o njoj. U Tešnju se tvrdi da je maslenica "najstarija pita na svijetu" i ta tvrdnja otvara vrata za dublju analizu. Pripremi juhki ili jufki i sam proces razvijanja tijesta donijele su Osmanlije u Bosnu, i općenito na Balkan. Prema nekim povijesnim podacima metoda razvijanja tijesta oklagijom javlja se u Turskoj negdje u 16.vijeku. Zbog toga nam je sasvim jasno da do dolaska okupatora u BiH nije ni postojala maslenica. Međutim, ostaje pitanje zbog čega su naši stari tojest žene vidjele u maslenici savršenu ponudu za Veliku Majku? Odgovor se vjerovatno krije u samom načinu pripreme. Tradicionalno maslenica se, kako joj i sam naziv govori, pravila od masla, mladog masla, i mogla je zamjeniti kruh. Ne treba zaboravit da je krava (mlijeko, sir, maslo) posvećeno Velikoj Majci. Na sofri se jufka obilato pomasti rastopljenim maslom a nakon što ga upije u sebe pažljivo se rukama razvlači po sofri. Obično tada pređe rub sofre. Zatim slijedi preslagivanje sa svake strane sofre, znači četiri puta, pa se opet presloži, ali ovaj put znatno manje, kako bi bila što manjeg opsega, kada se vizuelno dobija oblik otvora odnosno vagine. I njeno polaganje u tepsiju, koja je u obliku kruga ili stomaka trudnice, dovoljno odgovara tom simbolizmu.
Maslenjak, maslenica ili masnica
I u opisima nekih drugih rituala sa maslenicom uočava se njena direktna povezanost sa plodnošću i brigom za djecu. Naime, već u pripremi jela za svadbu obavezno se pravi maslenica, koja se sa ostalim jelima, nudi mladencima. Nakon prve bračne noći i defloracije mladenke, ostaci te maslenice često su bili razgrabljenih od ukućana i gostiju zbog vjerovanja da svakog onog ko pojede barem zalogaj te godine neće boljeti stomak. Ženi koja se porodi obavezno se isti dan ili neki naredni donosi maslenica, a ukoliko ona rodi ćerku ritualno preokrene maslenicu u tepsiju prije konzumacije kako bi naredni put rodila sina. Ne treba zaboraviti navesti niti tradicionalnu izjavu onih bosanskih žena koje su poznate po lakom porođaju kako bi „sad za maslenicu sa pečenim piletom rodile dijete!“ Ako dijete teško pravi prve korake onda majka zamjesi tijesto za maslenicu, razvuče ga po sofri i uhvati dijete za ručice i prevede ga polako preko tijesta, kako bi ono svojim malim stopalima ostavilo tragove. Nakon toga tijesto se presloži i ispeče a tu maslenicu pojedu svi ukućani, etc.
Zbog opisanih magijskih i nadnaravnih obračuna uzrokovanih zlobom, zavidnošću, ali i često nagonom za opstankom i egzistencijom, stvorila se velika bojazan, posebno među ženskom populacijom, i potreba za razno-raznim tabuima kako bi se osigurao zdrav porod ali i mir u kući. Posljedica svega toga najbolje se demonstrira u vjerovanju kako su najopasniji za život sihiri napravljeni u babinama odnosno u prvih 40 dana nakon porođaja. Oni se vrlo teško liječe i od njih žena, a često i dijete, mogu se ozbiljno razboljeti. Također, i danas se u ruralnim sredinama tvrdi kako žena od tih sihira može poludjeti (postporođajna depresija). Borba između dvije rivalke koje žive sa istim mužem, poprimala je tolike razmjere da nje nisu bila pošteđena ni sama novorođenčad pa se znalo desiti, po sjećanju starijih Bošnjaka, kako je inoća znala izvesti crnu magiju nad kolcem za koji se veže stoka na livadi, prilikom paše, koji bi nakon izgovaranja određenih magijskih formula stavila pod kolijevku djeteta. Od takvih sihira bi dijete vrlo brzo umrlo.
Ataci na seksualnu snagu, kako bi se moglo konstatirati, sastavni su dio magijskog folklora bosanskog naroda. No, magijskih postupaka nisu bili pošteđeni ni sami muškarci zbog općeprihvaćenog uvjerenja da onaj ko vlada nad nečijom seksualnom moći zapravo vlada i nad njim samim. U prošlosti je egzistirao pomalo neobičan običaj namjernog odgađanja defloracije kada bi neka sihirbaza (baba koja se bavi magijom), zagrijala na vatri i savila šivaću iglu u krug, vrh igle u ušicu, i dala je mladenki. Ona bi tako savijenu iglu u prvog bračnoj noći stavila pod jezik zbog čega njen muž ne ni mogao postići erekciju. Navodno, takva bi se žena sutradan diskretno pohvalila kako je još uvijek djevica, čime se zapravo postizala određena dominacija nad onim što se u lokalnom govoru naziva "muška snaga".
Glavnim razlogom umiranja djece u ranoj dobi smatrala se crna magija i zla kob. Zbog toga su se poduzimale mnogobrojne profilaktičke mjere, od kojih je svakako najučestalija bilo nošenje hamajlija urađenih od strane nekog hodže, poznatom po svom daru liječenja i pomaganja. Na cijeni su bili i tilsumi, kratki ili duži citati iz Kur'ana izmješani sa tajanstvenim imenima i simbolima, koje je hodža, u namjeri liječenja sterilnosti, pravio obično sedam, a koji su se po njegovom upustvu zapaljivali, stavljali u vodu ili ostavljali pod jastuk, etc.
Osim navedenog, izvodili su se i obredi žrtvovanja, što je ostatak arhaičnih paganskih vjerovanja kako samo krvna žrtva može neutralisati moć zla i odagnati smrt. Kad nekom umiru djeca, „ne drže se“, sljedećem rođenom djetetu treba da se zakolje kurban (žrtva u vidu mladog ovna) na prvi dan Bajrama, i to na onom mjestu gdje se žena porodila. Koža ovna se obično poklanjala u džamiju ili se davala nekom susjedu a meso se stavljalo u kazan i kuhalo toliko dugo dok se ne bi kosti same odvojile od mesa. Onda bi se sve kosti, velike i male, skupile i stavile u tepsiju i tako zakopale u zemlju dok se meso dijelilo. Naime, ukućanima bi bilo dozvoljeno da pojedu samo po zalogaj ili dva tog mesa a sve ostalo se podijelilo po komšiluku. Time se osiguravao život novorođenčetu.
