Djevojke čim se udaju odmah gataju hoće li uspjeti ostvariti majčinstvo te koliko će djece imati. Jedan od načina koji je poznat u sjeverozapadnom dijelu Bosne, jeste da žena u jesen potraži žbun šipka. Na njemu će u blizini plodova pronaći i okruglu vunastu lopticu. U njoj, navodno, mora biti bijeli crv. Bio živ ili mrtav neophodan je za proricanje. Žena ga treba tajno provući kroz svoj desni rukav i spustiti u čašu vode. Tu će vodu dati mužu da popije ne kazajući mu što je napravila. Čim on popije vodu ona gleda da li je crv ostao na dnu čaše ili ga je muž popio. Vidi li crva na dnu čaše sa tim će mužem imati samo jedno dijete a popije li ga onda više djece.
Želja za djetetom je tradicijski bila naglašena još od samog sklapanja braka i sve donedavno se primarnim ciljem mladog para smatralo što brže ostvarivanje roditeljstva, bez obzira na materijalni status. Zadnjih decenija, a posebno nakon vojne agresije od strane Srbije i Crne Gore na BiH početkom 1992.godine, takav trend je nestao ponajviše usljed teške ekonomske situacije koja vlada u zemlji te sve veće migracije mlade populacije u zemlje EU ili USA.
No, pogrešno bi bilo konstatirati da su sve sve trudnoće u prošlosti bile poželjne, naročito ako je u familiji već bio veliki broj djece ili je sama trudnoća bila proizvod vanbračne veze. Najčešće se događalo da usljed nekoliko prethodnih porođaja, ali i teškog fizičkog rada, dođe do komplikacija i spontanog pobačaja. Velikim grijehom se smatralo izazvati namjerno pobačaj (abortus), pošto se to označavalo svetogrđem. Starije žene su tradicionalno plašile mlađe žene pričom kako je abortus veliki grijeh i da će svaka ona žena koja se usudi na taj korak, na onom svijetu, morati taj plod da pojede. Međutim, ta propaganda nije imala značajan uticaj na razmišljanje bosanskih žena jer su mnoge od njih pribjegavale raznim metodama prekidanja trudnoće. Od najraširenijih načina bilo je uguravanje korijena kukurijeka (Helleborus), inače otrovne biljke, u rodnicu, ili pak korijena sljeza (Althaea officinalis L), a u nedostatku navedenog, posebno u zimskom periodu, upotrebljavalo se vreteno.
Od poznatijih načina također bila je praksa ispijanja gorkog napitka od prokuhanih (neprženih) zrna kahve. U pojedinim dijelovima BiH, poput Rogatice i Žepe, žene su u tu kahvu stavljale karanfilić. U namjeri da se izazove komplikacije trudna žena se parila iznad vrele lukšije, udišući u sebe što duže vrijeme paru koja bi je tjerala na povraćanje. Dok bi povraćala trbušni mišići bi se naglo naprezali i dovodili do grčenja maternice, što je svakako moglo da izazove kontrakcije i pobačaj. Od onih opće poznatih načina za izazivanje pobačaja bilo je i podizanje teškog tereta, sjedenje na hladnom mjestu ili kupanja hladnom vodom.
Narodni naziv za trudnoću je i "drugo stanje" što jasno naglašava kako je žena u tih devet mjeseci u jednom sasvim drugačijem fizičkom i psihičkom stanju, te tako podliježe nešto drugačijim normama ponašanja i življenja. Isto tako, ovaj naziv implicira kako se trudnica nalazi u posebnom stanju kada najviše dolaze do izražaja pojedini elementi kulta plodnosti. Žena u tom periodu poprima neka od religijsko-magijska obilježja Velike Majke, što demonstriraju pojedina raširena vjerovanja poput onog da može kazniti neku osobu ako joj ne ponudi hranu koju jede a trudnica je u tom trenu poželi. Kazna se ogleda u vidu pojave jačmera na oku.
Takvo stajalište potkrijepljuje mnoštvo vjerovanja i tabua ali i namjerno mistificiranje cijelog procesa koji traje od obznanivanja same trudnoće pa sve do 40 dana nakon poroda. Naime, kodeks patrijarhalnog morala rezultirao je time da se trudnoća, sve dok je to bilo moguće, skrivala od ukućana, posebno muških članova "zbog stida". Zbog toga se obično povjeri svekrvi, koja bi onda diskretno obavijestila muža i druge članove familije. Još jedan razlog diskrecije bio je sadržan u samom strahu trudnice pred urokljivim očima ili dušmanskim sihirima. Najviše se sumnjalo u zavist nerotkinje, te svemu onome što bi ona mogla poduzeti da naštetiti trudnici. Starije žene, obično svekrva ili nena, su sugerirale trudnici da stomak dodatno zaštiti, odnosno prekrije, nekom pregačom ili drugom vrstom odjeće, da bi se i na taj način osigurala pred eventualnim zlom ali i utoplila dijete.
Pod pritiskom mnogih pravila i tabua trudnice je tokom svih devet mjeseci, a i jedan kraći period nakon poroda, bila izložena posebnom režimu koji joj je određivao svakodnevna aktivnosti. Analizirajući ih vrlo lako je uočiti u njima naglašenu pažnju, brigu ali i strah pred nepoznanicom zvanoj novi život, koja je u nekim svojim segmentima i danas misterija za modernu medicinu
