Po tradicionalnom shvatanju žena ima dva osnovna zadatka; da je dobro obavlja kućanske poslove po kući i u polju te da rađa djecu. Ne bude li dorasla zadacima koji se očekuju od nje, a posebno u segmentu plodnosti, ona je obavezno izložena javnoj osudi ali i drugim reperkusijama. Bez svake sumnje, društveni stav prema neplodnim ženama je bio apsolutno nehuman i svaka sterilna žena je u prošlosti bila tretirana personom drugog reda – persona non grata. U kriznim periodima naše povijesti čak je smatrana i nedostojnom života jer na nju se bespotrebno troše resursi koji su potrebni za egzistenciju "plodnih" članova zajednice. Na svu sreću takvo društveno stajalište nije dugo potrajalo jer se kolektivna svijest naroda postepeno transformisala pod uticajem boljih životnih uslova.
Kako je to zapisao Antun Hangi u svom antologijskom djelu o životu i običaju Bošnjaka žena koja ne rađa mužu je mrska, ako mu je i prije vrlo draga bila. On je smatra voćkom bez ploda, ružicom bez cvijeta, valja je dakle sasjeći. Djever govori svojoj nevjesti:
Vid' nevista te žute naranče,
da naranča svake godine ne rađa,
davno bi je bratac posikao.
Vid' nevista tog žutog limuna,
da limun svake godine ne rađa,
davno bi ga bratac posikao.
Vid' nevista rumene ružice,
da ruža svake godine ne cvate,
davno bi je bratac posikao.
Ali-beg ima prekrasnu ženu, koju veoma ljubi. Već je više godina prošlo, a ona nema djeteta. To ga ljuti i žalosti. Jednog dana odlazi on u selo na begluk i zapovijeda svomu bratu, a ženinu djeveru, da je posiječe:
O Boga ti brate Muhamede!
I ja odoh u nove Timare,
kad ti dođe mlada nevistica,
ti je vodi mladu u haz bašču,
pa je ondi mladu posici,
kad ja nemam od srca evlada,
nek mi nije ni nje mlade!
Kako bi se izbjeglo ubojstvo neplodne žene muž se odlučivao na novu ženidbu, da bi si osigurao potomstvo, zbog čega je prošlosti poligamija bila relativno česta pojava izuzeta bilo kakve društvene osude, naročito ako je prva supruga bila neplodna. Istražujući dokumentirane podatke o ovoj temi, ali i oslanjajući se na izjave informatora koji su bili u starijoj životnoj dobi, prosjek godina od 70 do 90, uočljivo je da su na samo ponašanje ljudi i njihovu socijalnu svijest, osim naglašene želje za potomstvom, najviše uticale vojno-političke prilike. Nakon završetka Drugog svjetskog rata došlo je do pojave gladi i oskudice koja je još jednom drastično promjenila životne poglede zajednice. No, ono što je krajnje fascinantno jeste ta otpornost naroda i želja da se preživi. U takvim nametnutim okolnostima poligamija je imala svoju praktičnu svrhu jer je, osim deficita spolno zrelih muškaraca, savršeno se uklopila i u samu održivost familije. Naime, kako u to vrijeme nije bilo industrije već se cijelokupna egzistencija temeljila na poljoprivredi, druga žena u kući je preuzimala brigu o djeci, starijim ili bolesnim članovima obitelji te kuhanju a prva je obično imala zadatak da obavlja sve poslove van kuće. Takva podjela poslova i obaveza imala je svoju praktičnu svrhu međutim takvi odnosi često su iznutra bili izuzetno neharmonični i konfliktni.
