Jedan od starih profilaktičkih adeta koji se vremenom potpuno izgubio bio je da djetetu, posebno muškom, hodža ili neka druga „učevna“ osoba, poput hafiza, bule ili stravarke, prouči ezan na uši a sve u preventivne svrhe protiv bolesti čiji su uzroci često nadnaravni, po mišljenju naroda, te su im djeca podložna poput frasa, paralize, velikog straha. Blagotvorno djelovanje ezana je i u tome što neutralizira uticaj urokljivih očiju. Obred je prilično jednostavan;hodža stoji iznad djeteta, koje ispred njega sjedi samostalno ili u naručju majke, okrenuti svi u pravcu Kible. Dok izgovara Euzu-Bismilu hodža mu stavlja desnu ruku, palac i kažiprst, na čelo i počinje sa učenjem ezana. Kada prouči polovinu molitve puhne u pravcu desnog uha djeteta pa mu onda glavu lagano okrene rukom na desnu stranu i po završetku drugog dijela ezana puhne mu na lijevo uho. Potom dijete ustane a hodža mu poželi božiji blagoslov i nafaku. Narod jako vjeruje u protekcijsku moć ezana, koji se također, prouči kada je vani veliko nevrijeme a prije nego što se započne sa molitvom napolje se, pred kuću, baci sadžak ili oklagija.
Posebnu kategoriju zauzimaju djeca koja nemaju majke, bilo da je ona umrla tokom poroda ili nakon njega. Ona se nazivaju siročad, unatoč tome imaju li živog oca ili ne. Naime, u narodu se i danas tvrdi kako djetetu otac može biti bilo ko, ali majka može biti samo jedna. Rezultat strogog patrijarhalnog odgoja koji je muškarcima u prošlosti nametnuo pravilo da ne smiju pokazivati naglašene osjećaje ili brigu prema djetetu, naročito u javnosti, izrodio je narodnu izreku „otac je drven k'o kolac!“ odnosno nema osjećaja niti razumijevanja za svoje dijete.
Siročad su naročito obljubljena u bosanskom narodu, djelomično i zbog činjenice kako je i sam božiji poslanik Muhamed bio siroče. Oduvijek se govorilo, ako se ne može nikako drugačije pomoći nekom siročetu, da ga treba bar pogladiti po glavi, jer mu je pored svega uskraćena i toplina i pažnja. Isto tako, nema većeg grijeha od zlostavljanja siročeta pošto je „suza siročeta teška k'o najveće more!“. U Velikoj Kladuši se vjeruje da ni Sunce ne bi na nebu sjalo da na svijetu nema siročadi, jer ih ono mora ugrijati. Još i danas tvrdi se da dobra djeca (siročad) mogu dozvati kišu usred sušnog perioda, ako ih hodža odvede na najveće brdo u tom kraju (ostatak bogumilskog vjerovanja o svetosti brda), gdje će on učiti kišnu dovu a djeca za njim aminovati, odnosno ponavljati riječ „amin!“. Dijete čija je majka umrla na porodu, vjeruje se, može zaustaviti tuču (nevrijeme) ukoliko pojede nekoliko zrna grada. Isto se vjeruje i za najmlađe dijete.
Narod se u prošlosti u velikoj mjeri plašio djelovanja džina i šejtana, posebno porođajni demona zvani Al Karisi, koji su uz džinicu Sibjan, predstavljali najveću opasnost kako za novorođenče tako i njegovu majku. U namjeri da se otjeraju od njih adet je bio da odmah nakon rođenja djeteta neko od familije napolju puca iz vatrenog oružja, zbog vjerovanja da zle duhove olovo, ali i zvuk puške, može uplašiti i natjerati u bijeg. Majka se posebno plašila ostaviti dijete samo u kolijevci, ukoliko bi morala iz nekog razloga izići iz kuće, strahujući da joj vile ne ukradu ili zamjene dijete. Kako bi ga zaštitila pod jastuk bi mu stavljala neki metalni predmet, stručak sedefila, glavicu bijelog luka ili nešto drugo što bi moglo odvratiti vile. Naime, po jednoj turskoj legendi koja se udomaćila i na našim prostorima, ljudi su ukrali prvo vilinsko dijete i od tog im se vremena vile svete kradući ili zamjenjujući ljudsku djecu. Osim navedenih bića, dijete je bilo u opasnosti i pred vješticama, Morama, čarolijama ili urokljivim očima.
Antun Hangi piše: „ Čim se dijete rodi, pa dok ne odraste, treba da ga osobito čuvaš od uroka, ograma, strave, Mora i vještica. Uroci, kako rekosmo, dolaze od očiju. Sve što je na zemlji, mogu zle oči ureći i nema stvari na dunjaluku, svijetu, kojoj urok ne može nauditi, od uroka umiru ne samo djeca, nego i odrasli ljudi, a nije grijehota reći, da je pola svijeta od uroka poumrlo. Čim je što manje, lakše se može ureći, ali najlakše malo dijete. Zato kad vidiš malo dijete, reci: „ Mašallah!“ ili „Ne bilo ti urečeno!“, da ga ne urečeš.
Kad dijete neće na vrijeme da zaspe, a neće ni da sise materine sasne, a najgore, što se rasplače, pa hoće da crkne od plača, zna se, da je urečeno. Urečeno dijete plače i vrišti, niti jede, niti spava, a ako malo i zaspi, sve se u snu breca i preda, dok ga na jedan put sami vrisak stane. Ako je dijete urečeno, treba mu odmah bajati (proučiti), jer za tri dana oživi urok u djetetu, pa bi ga mog'o rastrgnuti. Dijete se najlakše ureče, kad silne žene dolaze u kuću, pa gledaju dijete a i kada mati sa djetetom puno po komšiluku hoda. Osobito je pogibeljno, da mlada majka sa djetetom poslije akšama iz kuće izlazi, jer u to vrijeme lijetaju po zraku vještice, zračne vile, aveti i sablasti, pa bi mogle lasno djetetu što naškoditi".
autor teksta: Raif Esmerović
